Japan, ili na japanski Nippon, zemlja izlazećeg sunca

Sjedila sam na krivoj strani aviona pa to u zraku nisam mogla doživjeti. Tu zoru nad Japanom. Šteta. Zora visoko gore u avionu nad tom zemljom gdje sunce izlazi mora da je dojmljivija nego zora sa vrha nekog nebodera.
Japan često uspoređuju s Njemačkom: red, rad i disciplina. I to tako i izgleda. Sve izgleda besprijekorno, sve funkcionira besprijekorno, sve je savršeno. A ipak nešto fali. Oh daaaaaa, oni su mega uslužni i ljubazni. U svari Japanci su najljubazniji ljudi na svijetu, toliko da na trenutak pomisliš da te zezaju. Ali nekako su savršeno robotski  ljubazni, jer misle da moraju biti. To je vrlo ugodno ali ipak možda nedostaje one nekontrolirane topline. Ili pak mi to stranci baš ništa ne razumijemo. Debela jezična barijera u čvrstom zagrljaju s debelom kulturnom barijerom. Mi smo “Gaijin”, stranci, oni, Japanci. Točka. Između je ocean.



Da je zemlja bogata vidi se na svakom koraku: na cesti i po luksuznoj ponudi svega. Iako se primjerice dobra i ukusna marenda na cesti i s nogu može pojesti i za 40-ak kuna. Zdjela pašte u toploj juhi. Zdjela riže s kakvim povrćem ili kakvim drugim komadićima. Naravno ne u Ginzi, kvartu Tokya koji je jedan od najluksuznijih na svijetu. Gdje Armani, Hermes i ostali, ne da imaju svoje dućane, nego cijele nebodere. Ali već samo malo dalje, jedno 20-ak min hoda, ako posjetite nadaleko slavnu Tzukiji peškariju ili kako bi to Hrvati rekli ribarnicu, doći ćete u jedan normalniji svijet što se tiče hi techa i potrošnje. Uostalom svi mrkati, tržnice, na svijetu su si podosta slični.  Onako su svevremenski i drevni oblik ljudske djelatnosti a i ljudi si sliče, bez obzira na kontinent, boju koze i rasu. Na Tsukiji ribarnici stiže i tuna koja se uzgaja u Hrvatskoj. A tuna doziva sushi, sashimi ako vam je draza sirova riba bez riže. Poslužena na lijepom pladnju sa ukiseljenim karijem, što bi bio đumbir i  posudica shoyu, soja sos, kako ga zovu u Japanu. Pa Wasabi, japanski hren. I to sve skupa popraćeno s jako puno veselih povika, za koje saznah da su pozdravi. I tako svaki puta kad netko uđe oni zavrište dobrodošlicu. Ma ne možeš nikako vjerovat da je to iskreno. Dobro je izabrati neki kvartovski sushi bar i sjesti za šank. To znači biti u društvu ostalih Japanaca i vidjeti kako kuhari rade. Pije se veselo i puno, svašta. Ima i Japanskog vina, no ne probah. Sake obavezno.



A onda hodam po nekim podzemnim prolazima, vrlo luksuznim s luksuznim dućanima, koji vode iz podzemne željeznice do neke ulice negdje u Tokyu i sve je čisto i prečisto, nigdje papirića, nigdje prašine, nigdje prljavoga poda ili zidova, a kamoli recimo limenih kantica ili plastičnih boca i slično. Kasnije sam pročitala, da tim putem dnevno prođe preko dva milijuna ljudi. Dva miliona ljudi ! Tko zna što bi se dogodilo da sam ispustila kakvu žvakaću negdje, možda bi me uhapsili.
Ne pričaju baš engleski, a niti neki drugi jezik. Ali su zato jako dobro organizirani i čini se da razumiju nešto engleskog. Tako u podzemnoj, na vaše pitanje oni izvuku komad  A4 papira s listom odgovora i pokažu vaš broj: „Kada ide zadnji vlak ?“ Odgovor br. 6. U petnaest minuta do ponoći, pokaze ultra ljubazni čovijek uz bezbroj naklona.  Da, ti nakloni, to je nešto fantastično za napuhavanje ega. Svi se klanjaju i kimaju glavom pa onda se i ti počnes klanjati i kimati glavom. Malo manje nego oni, ali tako krene. Sva sreća da sam tamo bila samo petnaestak dana, tko zna šta bi od mene došlo.



A onda je jos fora i to što gradski bus svaki puta kada stane, šofer ugasi motor. Na semaforu, u gužvi, na busnoj stanici. A šofer nosi bijele rukavice i ljubazno izvještava na kojoj smo stanici.
Kyoto ima Kyoto Station. Arhitektura svemira. Odite vidjeti, osjećat ćete se jako mali. Ali zadovoljni što ste to vidjeli. A hramovi, ako vas previše ne zanimaju ali ih ipak želite vidjeti nekoliko, svakako preporučam Kinkaku tj. The Golden Pavilion. Skroz je fascinantan.  Onda hram Kiyomizudera oko kojega ima jako puno dućana s finim japanskim porculanom i keramikom.  S terase hrama pruža se i lijepi pogled na Kyoto. Od Kiyomizudera hrama možete pješke kroz „stari grad“ dalje u Gion.



Kyoto je nekadašnja prijestolnica Japana i tamo se nalazi i ondašnja Palača. Međutim, unutra se ne može, pa iako je okućnica dojmljiva i vrt prekrasan, puno veći doživljaj je pogledati Nijo ( Nijojo) Castle.
Ali da se vratim u Gion. Tamo se kao šetuckaju neke geishe. Onih pravih ima jos samo u tragovima.  Ali to je i kvart od barova, restorana i restorančića i negdje gdje ćete poželjeti provesti večer - kvart od zabave. Živo i veselo. Ima i turista, naravno. Da ne bi možda pomislili da ste jedini. U Kyotu se svakako isplati kupiti dnevnu kartu za bus, 500 yena, oko 35 kn. Iako se puno toga od interesa moze obaviti pješke, što npr. u Tokyu nije moguće.



I još se svakako provozajte Shinkasenima. Super luksuznim super brzim i savršeno točnim vlakovima, to je fakat doživljaj, pogotovo kad odjednom naletiš na Fuji, tamo negdje u daljini, ali dovoljno blizu, koji izgleda kao neka razglednica. Svakako treba kupiti Japanese Rail Pass, super povoljnu kartu za vlakove, namjenjen isključivo strancima. Kupuje se isključivo van Japana, između ostaloga u putničkim agencijama. JRP se po dolasku u Japan aktivira i razmjeni za jednu drugu kartu, koji se onda koristi za putovanja po zemlji. Postoji u trajanju od jednog, dva ili tri tjedna. Jedan tjedan košta oko 200 eura i apsolutno se isplati. Vlakovi u Japanu su astronomski skupi, JRP je jedna od pogodnosti dizajnirana upravo za vas i mene kako bi si ipak mogli priuštiti taj đir do i po  Japanu. Air France ima povoljne letove, a 2 mjeseca unapred rezervirana povratna karta Venezia – Pariz – Tokyo koštala je 630 eura skupa sa svim zrakoplovnim pristojbama. Japan nije nista skuplji od Londona ili Stockholma. Uz dobru vlastitu organizaciju i pažljivo rukovanje buđetom, može se financijski preživjeti. Može i ultra mega astronomski luksuzno, ako vi to možete. :-)


Impresije by Tanja Mamula